Nakit je malen predmet, ali rijetko je bez značenja. Može biti odabran zbog linije, materijala ili načina na koji se nosi uz lice i kožu. Može obilježiti odnos, trenutak ili osobni ukus. Često postaje dio osobe toliko prirodno da se više ne doživljava kao dodatak, nego kao njezin prepoznatljiv znak. U Croati nakit nastaje na presjecištu ukrasa i značenja. Jedan dio kolekcije oblikovan je u srebru, kroz suvremene interpretacije motiva poput hrvatskoga pletera i inspiracije dubrovačkom tradicijom. Drugi povezuje plemeniti metal sa svilom, unoseći Croatin tekstilni dizajn u predmet mnogo manji od rupca, šala ili kravate. Riječ je o različitim izrazima iste ideje: motiv se ne čuva tako da ostane nepromijenjen, nego tako da pronađe novu formu.

Dva materijala različita po prirodi

Srebro i svila gotovo su suprotnosti. Srebro je čvrsto. Može se precizno oblikovati, polirati i zatvoriti u jasnu liniju. Svila je meka i pokretna. Njezina površina mijenja dojam s položajem, svjetlom i kutom iz kojeg se promatra. Kada se spoje, nijedan materijal ne bi trebao izgubiti svoj karakter. Metal daje strukturu. Određuje oblik predmeta, njegov odnos prema tijelu i preciznost detalja. Svila unosi boju, dubinu i motiv. Ona ublažava hladnoću metala, ali istodobno donosi nešto što srebro samo ne može prenijeti: tekstilnu kompoziciju razvijenu u Croatinu dizajnerskom studiju. Vrijednost toga spoja zato nije u jednostavnom dodavanju svile metalnom predmetu. Nalazi se u mjeri. Svileni dio mora ostati dovoljno vidljiv da se prepozna kao materijal i dizajn, ali dovoljno precizno uklopljen da predmet zadrži jasnoću nakita. Što je predmet manji, to je svaki odnos vidljiviji: jedna linija može djelovati preteško, previše svile može prikriti metal, a premalo svile svesti tekstilni dio na nevažan umetak. Dobar rezultat postiže se kada ništa ne djeluje dodano naknadno, nego se predmet doživljava kao cjelina.

Cijeli dezen u jednom fragmentu

Na velikom svilenom rupcu motiv se može vidjeti kao cjelina. Postoji središte, rub, ritam boja i odnos prazne i ispunjene površine. Kada isti tekstilni jezik prijeđe u nakit, raspoloživi prostor postaje mnogo manji. Cijeli dezen više nije moguće pokazati. Ostaje njegov fragment. Nekoliko linija, presjek boje ili dio motiva ulazi u srebrni okvir i postaje nova kompozicija. Ono što je na rupcu bilo jedan detalj, na privjesku, naušnici ili ogrlici postaje središte cijeloga predmeta. Zbog toga dva komada izrađena iz iste svilene površine ne moraju izgledati potpuno jednako. Položaj tekstila određuje koji će se dio motiva vidjeti, pa se karakter pojedinoga predmeta može neznatno mijenjati. Ne kao slučajnost, nego kao posljedica stvarnoga materijala. Svila nije tiskana reprodukcija postavljena preko nakita. Ona je njegov dio.

Motiv koji mijenja materijal

Drugi dio Croata nakita ne sadrži svilu. Njegova se posebnost nalazi u načinu na koji se motiv prevodi u metal. Hrvatski pleter prirodno pripada takvoj interpretaciji. Njegove linije prelaze jedna preko druge, nastavljaju se i vraćaju, stvarajući ritam bez jasnoga početka i kraja. U kamenu je stoljećima bio ornament arhitekture i spomenika. U nakitu postaje manji, bliži tijelu i osobniji. Ne nosi se kao povijesni prikaz. Nosi se kao suvremena linija čija se dubina ne mora odmah objasniti. Sličan proces vrijedi i za glagoljicu. Slovo se može promatrati kao znak jezika i kulture, ali u dizajnu istodobno postaje geometrija, odnos punih i praznih površina te prepoznatljiv ritam. Kada se motiv prenosi u nakit, nije dovoljno samo smanjiti njegov izvorni oblik. Potrebno je odlučiti što je u njemu bitno. Je li to ispreplitanje, ponavljanje, određena linija ili osjećaj kontinuiteta? Tek tada baština prestaje biti dekoracija i postaje suvremen oblik.

Trag dubrovačkoga zlatarstva

Dio Croata kolekcija oslanja se i na tradiciju dubrovačkoga nakita. Dubrovnik je stoljećima razvijao vlastitu kulturu odijevanja, darivanja i zlatarstva. Nakit ondje nije imao samo ukrasnu ulogu. Govorio je o pripadnosti, obitelji, prigodi i odnosu prema gradu. Suvremena interpretacija ne treba ponoviti povijesni predmet u svim njegovim detaljima. Može preuzeti njegovu logiku: finoću metalne izvedbe, ritam isprepletenih elemenata, osjećaj trajanja i mjeru u kojoj se bogatstvo detalja drži pod kontrolom. Tako nastaje predmet koji ne djeluje poput replike. Njegovo je podrijetlo prisutno, ali ga ne ograničava.

Kada nakit mijenja svilu

Posebno mjesto između nakita i svilenog dodatka pripada kopči ili prstenu za rubac. Takav predmet nema samo dekorativnu ulogu. On mijenja način na koji se svila oblikuje i nosi. Rubac koji bi inače bio vezan u čvor može proći kroz metalni oblik, biti skupljen bliže vratu ili položen tako da se otkrije drukčiji dio dezena. Jedna kopča može otvoriti više interpretacija istoga proizvoda, bez složenog vezivanja i bez gubitka prirodnoga pada svile. Ovdje nakit ne stoji uz svileni proizvod. On sudjeluje u njegovoj formi. Metal određuje točku, a svila oko nje ostaje slobodna. Čvrst i mekan materijal ponovno se susreću, ovaj put ne samo unutar jednoga predmeta nego i u samom načinu nošenja.

Više od ukrasa

Priča koja prati Croata nakit govori o susretu želje i ljepote, umjetnosti i zanata, ukrasa i znaka. Upravo je ta posljednja razlika najvažnija. Ukras privlači pogled. Znak ostaje u pamćenju. Croata nakit ne mora pri svakom nošenju objašnjavati podrijetlo svojega motiva ni rijetkost spoja materijala. Prije svega mora biti suvremen, nosiv i uvjerljiv kao predmet. Tek tada priča dobiva svoju punu vrijednost. U srebru može ostati trag pletera, glagoljice ili dubrovačke tradicije. U svilenom fragmentu može se prepoznati boja i ritam Croatina tekstilnog dizajna. Predmet je malen. Ali ono što povezuje može biti mnogo veće: materijal i motiv, prošlost i sadašnjost, ukras i značenje. Između svile i srebra nastaje nakit koji se ne nosi samo zato da bi bio viđen. Nego zato da bi nešto osobno ostalo blizu.